Oman je sultanat u jugoistočnom dijelu Arapskog poluotoka. Bila je portugalska, turska i britanska kolonija. Siromašna zemlja ribara i beduina, koja sada živi od izvoza sirove nafte i koja stidljivo se počinje razvijati. Nikada ne bismo pomislili da ćemo je posjetiti. Ustvari posjetili smo jedan njen odvojeni dio na sjeveru prilikom posjete Emiratima i Ras al Khaimahu.
Po dolasku u hotel u Ras al Khaimahu su nam ponudili izlet brodom sa ručkom u Oman i ronjenje na koraljnim grebenima. Izgledalo je veoma privlačno, unatoč cijeni od 100$. Bilo je to jedino razočaranje na cijelom sedmodnevnom putu po Emiratima. Vozili smo se prvo sat vremena kroz pustinju sa dva kombija. Pustinja se od beskonačnog pijeska sa pokojom akacijom pretvorila u kamen bez travke. Konačno smo stigli u mali gradić Dibba u omanskom zalivu. Podijeljen je između Omana i dva emirata Sharjah i Fujairah . Pa tako unutar jednog kružnoga toka u jednom dijelu možete piti pivo, a preko ceste završite u zatvoru zbog njega. Prešli smo pravu graničnu kontrolu i navodno dobili vizu za Oman, mada ona nije nigdje evidentirana u putovnici. Sam gradić osim džamije, škole, kasarne i jedne ulice sa drvoredom praktično nema ništa zanimljivo. U staroj luci smo se ukrcali u još starije ribarske brodove pretvorene u nešto za turiste. Sve je to bilo toliko jadno, posebno nakon sjaja Emirata. Skromni ručak, prodaja suvenira i slikanje u burkama i dish-dashu. Mora se priznati da su se dečki jako trudili i bili vrlo ljubazni. Od ronjenja po koraljnim grebenima bilo je more zeleno od algi i mutno od pijeska. Maske za ronjenje propuštale su vodu, a nisu bile dvije iste peraje. Pješčane plaže na kojima smo se trebali kupati, bez igdje ičega sa gladnim kozama koje pojedoše sve što ostavite od ručnika do putovnice. Vožnja gliserima gdje sjedite na podu i posjeta maloj špilji u koju se može ući čamcem. Turistička ponuda Jadrana prije 60 godina bila je daleko bolja. Ali možemo reći da smo bili u Omanu i po povratku vidjeli crvenu pustinju pod zrakama zalazećeg sunca.
